Odnosi ženskog deteta i majke uvek su kompleksni. I mnogo su iznad i izvan bezuslovne ljubavi. Jer mame su te koje smaraju, zvocaju, dave, gnjave, drže stvari pod kontrolom, teraju nas da jedemo, jure da budemo odlični đaci, preslišavaju, pričaju dok ne omutave o opasnostima koje vrebaju. Keve su te od kojih najviše imamo zort i u čiji se sud uzdamo. Sa kevama pijemo kafu, tračarimo o komšiluku, o novim cipelama, o glupostima i bitnostima.
Podsvesno se usadi u nama kevin glasić za diferencijaciju dobrih i loših navika, postupaka, ponašanja. Često nas nervira, često se protiv njega borimo, često tražimo opozitne puteve kroz život, ali istina je vrlo jednostavna. Majka je majka. Sva naša životna postignuća sabiraju se u njenim osmesima, potvrdama, odobravanjima i ohrabrenjima. Sve dok nas ne nauči da svoj glas tražimo u sebi onda kada se odvojimo od nje i postanemo velike devojčice.
Majka je majka. Sva naša životna postignuća sabiraju se u njenim osmesima.
Od detinjeg obožavanja, preko tinejdžerskog bunta i ljubomore, preko studentskog separatisanja, verovatno joj nije bilo lako da sa hipersenzitivnom osobom prođe sve žensko-hormonalne faze. Da je čupa iz ponora i da je spušta sa nerealnih litica koje prete da strmoglave. Jer to su majke. One nam i krešu i daju krila, balansirajući između sopstvenog straha i želje da se njeno dete uzdigne do neslućenih visina. Tek sada to znam, kada sam i sama stubište svoje male porodice postala.
One nam i krešu i daju krila, balansirajući između sopstvenog straha i želje da se njeno dete uzdigne do neslućenih visina.
Imale smo jedan mali običaj, samo naš, ukraden od vremena, od muškaća iz porodice, i sa naše ženske strane, dosledno sproveden. Nakon svakog položenog ispita vodila me je u jedan omanji restoran gde smo od njene skromne železničke plate delile porciju glavnog jela i po porciju profiterola. Toliko sam volela taj naš mali čin, nismo se osvrtale na vremenske prilike, niti na dan u nedelji, kad god sam javila de je "jedan manje", ona se tu nekim čudom stvorila da proslavimo korak bliže cilju.
Jednom sam joj rekla da ću kada diplomiram i budem imala dobar posao, fensi laptop sa lepom futrolom, uplatiti za nas dve put u Moskvu. Oduvek je želela da vidi Rusiju, ogromnu i zdušnu, a ja sam se sebi zarekla da bez nje neću ići. Malo se više vremena i mnogo truda provaljalo niz padinu života dok nisam stvorila uslove sa laptopom u lepoj futroli koji može da nas na put odvede, ali želim da zna da i dalje stoji obećanje. Samo ćemo sada morati da otputujemo u proširenom sastavu.
Do tada, praktikovaćemo naše vikend-šetnje, ženska opuštanja i priče o novim kolekcijama (koliko nam novonastale bebeće prilike dozvole) i nakon toga obavezan ženski ručak uz kafu. Nas tri sada već možemo zajedno u kafić, da razgovaramo i da se oko hrane okupljamo. Na putu ka parkiću na Kališu, svratile smo u novootvorenu Café Doncafé bazu u TC u Rajićevoj ulici. Hajde samo kratak predah, kafa s nogu i na smenu, dok se najmlađi ženski član naše ekipe ne unervozi i ne počne da nas bruka međ svetom sprovodeći svoju tvrdoglavu žensku prirodu. Jer žene su takve, sa njima vam je sve ili ništa.