Frajerski život · April 2017
Kada su mi je doneli, nisam znala šta ću sa njom. Godinu dana kasnije, ne znam šta bih bez nje.
Ne znam zašto mi je tako dugo trebalo da napišem ovaj post. Verovatno ni približno koliko mi je bilo potrebno da postanem majka. Sve emocije i vožnje u proteklih 12 meseci ne mogu stati u jedan tekst. Niti u jedno srce.
Slušala sam priče kako je „biti roditelj", ali o samom procesu postanka roditeljem ništa nisam znala. Verovatno postoji neka čar u tom neznanju. Ona koja se ne može prepričati ili preneti sa kolena na koleno. Jer svako novo biće na ovom svetu nosi iskru posebnosti i dara čovečanstva.
Kad se osvrnem preko ramena, u tih 12 meseci nema čega nije bilo. Preispitivanja, bojazni, umora, iskonskih strahova i ogromnih radosti. Onih svima glupavih osmeha samo roditeljima znanim kada se prvi put prevrne, nasmeši, propuzi, prohoda.
Balansiranje između društveno poželjnog neopterećivanja svojim detetom i lude želje za deljenjem najbanalnijih stvari sa okruženjem, taj konstantan ples na tankoj granici između intime i od sredine očekivanog oduševljenja, svakodnevno me je po gudurama ranog roditeljstva lomatao.
Mislim da mi je najteže bilo da prihvatim sebe kao majku, da preskočim rascep između nečijeg deteta i nove funkcije koju ti život od jednog trena sasvim prirodno daje. Bombardovani slikama obožavanja roditeljske uloge, počinjemo da se osećamo loše, sa knedlom krivice u grlu jer zašto mi sve ovo tako teško pada kada je jedna od najlepših stvari na svetu?
12 meseci brige, nespavanja, slušanja da li diše, vukljanja po lekarima, brojanja na prste izlazaka iz kuće bez plakanja — i ogromnih radosti.
Priprema
I nakon tih godinu dana vožnje, dođe i taj prvi rođendan. Kažu — najbitniji. Bitniji roditeljima nego deci, malo slavlje na kome se sa prijateljima, babama i dedama likuje nad jednom od najtežih godina što je sabijena i u ugao pribijena.
Kako sam bila pod velikim pritiskom šta i kako za taj prvi rođendan, počela sam nesvesno da ga odbijam i da mi se ne slavi. Previše pritiska, previše očekivanja, najradije bih ga prespavala ili se sakrila negde između 4 zida sa najbližima.
Sela sam i sebe podsetila zašto toliko volim proslave. Taj osećaj da slavimo život u svom njegovom naporu da se realizuje kakav jeste, surov i nemilosrdan, osećaj za traženjem lepih stvari, pravljenje trenutaka koji se urezuju u pamćenje.
Upregla sam sve svoje snage da nam priuštim događaj za pamćenje, pomalo netipičan dečiji rođendan koji će biti jednako zanimljiv i prijatan, nama i našim gostima inspirativan.
Tema
A ti, ćero, ruku na srce, nisi mi za cicane zeke i mede, pravo ćeš ti meni u džunglu sa lišćem i ananasima, delom što je uber-šik, a delom što te zovem mojom malom divljakušom. Pravac lijane i tropski motivi.
A šta obući za taj u životu jedne keve najbitniji dan? Dovoljno šik i dovoljno kul, u prirodnim materijalima i domaćem dizajnu. Idealna prilika za svilu koja podiže situaciju na nivo elegancije i Svetlane Jaćović kreativne modele — suknja-pantalone u kojima mogu i špagu da napravim.
Hrana? Dovoljno ukusna, dovoljno obilna, meni za starije, meni za decu. Prepuštam sve prijateljima iz Dijagonale — rozbife, jezike, piadine, ujedinite za mene.
Slavljenje
Šta mi je još ostalo? Rođendanska torta. Naša mala zavrzlama da zavrte pamet svakom Zavrzlamcu i kolači Cake Rouge jer mini-krofnice u našem svetu postaju mini-ananasi, a kapkejkovi dolaze na ovaj parti direks iz džungle.
Crkla sam dok sam sve organizovala, oči su mi bile krvave od umora, ko za inat mi je bubuljica posred lica izašla, ništa celog dana nisam jela. Ali mi nije žao nijednog atoma uložene snage.
Rešila sam da me tog dana ništa neće poremetiti i da ću slaviti prethodnih 12 meseci svih izazovnih momenata postajanja majkom. Da ću konačno dozvoliti sebi da si intimno čestitam što hodam putem razbijanja sopstvenih strahova i kreiranja frajerske priče.
Mic po mic, sporo i lagano, ali uporno. Kroz ružičastu džunglu i prašumu koju bojimo zlatnim glitter-om. Pa dokle stignemo.
Onom koji treba našim potomcima da prenesemo. Onakav kakvim ga mi vidimo. Skriven u prašumi, do koga se teško stiže, ali vredi tabanati. Jer ukoliko ne hodamo ka svojim ciljevima, sve divljine u nama ostaće zatrpane i sva zlata neotkopana.
Galerija
Klikni za uvećanje