Vila Jelena · April 2014 · Jungle Book žurka
Sve je počelo onog dana kada je moja mama odlučila da naprave slavlje za moj prvi rođendan. Nije da sam se nešto naročito uzbudio, ako me razumete — meni je najbitnije da lepo lalam i klopkam — ali sve u svemu, stvarno mi je bilo drago što će doći puno drugara i što ću dobiti goooomilu poklona.
A, da. Zaboravio sam da vam se predstavim. Ja sam Filip i imam sada već godinu dana. Mnogo volim Knjigu o džungli i maštam da jednog dana imam svog pravog tigra! Za sada ću se zadovoljiti tigrićem sa kojim spavam svake noći.
Mama i tata kažu da im se život potpuno promenio otkad imaju mene, da su im se prioriteti načisto promenili, a pretpostavljam da je prioritet nešto što ima veze sa mnom.
Mama i tata kažu da im se život potpuno promenio otkad imaju mene.
Moja mama ima mnogo stila, znate — ona dizajnira Socks from Heaven. Htela je da taj moj 1. rođiš bude nešto naročito. Zato je u pomoć pozvala teta Ivanu, poznanicu mamine partnerke Jelene. Ona je bila naš organizator — ne znam tačno šta to znači, ali mora da je jako bitno čim tako strašno zvuči.
Mama i teta Ivana često su sedele i ćaskale kako će čitava proslava izgledati. Pa, da, ja volim Moglija, plavu i zelenu boju — izgleda da će moj rođendan ličiti na Jungle book! Mama je stalno ponavljala kako se mnogo plaši kako će se restoran preurediti za dečiji rođendan da bude veseo i moderan.
Uskoro su one dve sedele sa jednom plavom tetom koja nosi sa sobom puno nekih šarenih stvarčica. Ta teta koja zove se Studio Teatrix rekla je mojoj mami da se ne sekira — doneće paravan. Ne znam šta je to tačno, ali super zvuči, mora da se iza njega krije puno para.
To jutro je osvanulo sunčano i vedro. Skupio sam svu svoju hrabrost kada su me odneli u salu Vile Jelene — ipak sam se sve vreme držao za tatu, ali nemojte to nikome da kažete.
Vau, kako je sve lepo! — prvo je što sam pomislio. Na stolu su bili oni zarazni kolačići što ih svi vole, makaronsi valjda se zovu, šarenili su se u staklenim posudama. Teta Vanja je iseckala za svakog gosta zlatne brkove i mašne da se zavitlavaju dok se fotkaju.
A još je svaki gost dobio po kolačić sa mojim imenom! Baš sam se osetio važnim. Sad sam pravi dasa, konačno više ne moram da brojim mesece, već da ko svi normalni ljudi pokazujem prstićima godine.
Kada je mama ušla u salu izgledala je kao Alisa u zemlji čuda! Ona je meni uvek lepa, ali tog dana oči su joj posebno sijale. Tata je bio baaaš pravi šmeker, nosio je leptir-mašnu i moje omiljene boje! Mnogo sam bio srećan što i ja imam istu mašnu — oduvek sam želeo da budem baš kao moj tata.
Mama se malo iznervirala što sam se sav izbalavio, ali nisam stigao da joj kažem da sam to od sreće uradio — bolje nego da sam se od uzbuđenja uneredio na licu mesta, zar ne? Izvini, mama, cuko je moj najbolji drugar već mesecima, žao mi je, ali i on zaslužuje da se nađe na fotkama.
Fotograf Nikola Marinković je izvadio neko čudno svetlo i aparat koji škljocka. Vau, bio sam fasciniran! Tata je umesto mene rekao da volim tehniku, dobri moj ćalać, u dušu me zna. Malo sam ispozirao, a onda mi je bilo dosadno. Počeo sam da tražim po tepihu privezak koji sam mami pokidao.
Nije lako biti model, pravo da vam kažem. Pogledaj ovamo, pogledaj tamo — nego daj jednu kašicu da smažem.
Teta Ivana se tu sve vreme vrzmala, nešto je nameštala i usput me zasmejavala. Igrali smo se žmurki — ona se sakrivala, a ja sam je pogledom tražio. Cičala je kao šašava „bu, a bu", a ja sam se smejao kako se na igru primila. Dobro, bre, ženo, vidim te — ako sam mali nisam ćorav.
Strašno sam ogladneo od tog poziranja! Utom su došle moje bake i deke, pa i moja tetka, a znate kako oni lepo grle! Jedva sam stigao da klopam i već su gosti počeli da stižu. Čoveče, koliko drugara! Super, taman ću imati sa kime onaj ceđeni sok sa slatkog stola da popijem. Svi su me ljubili i čestitali mi prvi rođendan, a ja sam bio sav važan, u fazonu slavljenika.
Iskren da vam budem, ni glavni nije lako biti! Baš sam se umorio — morao sam potihtno da dremnem. Probudite me kada bude bila torta…
Čuo sam da su se za to vreme svi lepo družili, da su jeli, pili i igrali se sa klovnom. Ja sam im se pridružio pre torte. To nikako nisam smeo da propustim! Torta je bila preslikana Knjiga o džungli i na njoj je pisalo moje ime. Ostalo je samo da dunem svećice i da zamislim želju.
Rasplakao sam se malo od emocija, malo od uzbuđenja što sam sada veliki. I što ću ja njih jednog dana isto tako da čuvam kao što oni sada čuvaju mene.
Znate li šta sam zamislio? Poželeo sam nekoliko stvari — da svi budemo srećni i da se družimo i dalje. Da se jednog dana zahvalim mami i tati što su se ovoliko potrudili oko mog prvog rođendana. Hteo sam da im kažem da ih volim najviše na svetu, ali nisam uspeo.
U njihovim očima vidim sebe i istog trena znam da sam nekome vredan najviše na svetu.
Verovatno se ničega od ovog neću sećati kada budem odrastao. Reći ću vam da ništa ne pamtim i da sam zaboravio. Ali, eto, vi sada sve znate i možete me podsetiti za par godina kako sam se tada osećao.
Ovo je bila moja prva godina života. Za mamu i tatu možda i najteža. Ali i najlepša. U njoj sam prodisao, prohodao i počeo glasno da se smejem.
Do čitanja i nekih novih rođendana, ljubi vas i grli vaš Filip. Odoh sad da uzmem cuku, sav sam se izbalavio od ovolike priče.
P. S. Nemojte se ljutiti ako vas izbalavim jer to znači da mi se baš, ali baš puno dopadate. I ne zaboravite — u svetu postoji jedno carstvo, i u njemu caruje drugarstvo! ❤